Put bakalara od sjevernih mora do Istre

Istarskim obiteljima blagdani su nezamislivi bez jela od bakalara, ribe koja se ne pronalazi u Jadranskom moru niti se u njemu uzgaja. Kako je onda bakalar postao tradicionalna hrvatska blagdanska namirnica?
Bakalar je riba s iznimno malim udjelom masti zbog čega se soljenjem i sušenjem znatno produžava njegov rok trajanja te se rijetko kvari. Upravo su se zbog toga još u doba srednjovjekovne Europe pomorci i ribari na brodovima najčešće prehranjivali sušenim bakalarom ulovljenim uz obale Newfoundlanda. S vremenom, bakalar se počinje loviti i na skandinavskoj obali, a ponajviše na obalama Norveške koja će postati vodeća sila u ulovu i konzerviranju ove ribe. U 15. stoljeću jedan mletački trgovac sa svojom posadom doživljava brodolom na proputovanju te se silom prilika iskrcava na norvešku obalu gdje prvi put dolazi u doticaj s bakalarom posredstvom lokalnog stanovništva koje je brodolomcima priskočilo u pomoć. Od tog nemilog, ali gastronomski i ekonomski važnog događaja, započinje uvoz bakalara iz Norveške u Veneciju koji traje i do danas. S obzirom na blizinu Venecije, ali i vladavinu Mletačke republike dijelom hrvatskog priobalja, može se pretpostaviti da su upravo mletački trgovci donijeli bakalar na obiteljske stolove u Istri i Dalmaciji.
Od njegovog dolaska do danas, bakalar je postao nezaobilazna blagdanska namirnica u jelima diljem obale te se priprema na različite načine od kojih je tradicionalno najpopularniji upravo bakalar na bijelo.